Ova stranica koristi kolačiće

Koristimo kolačiće za personalizaciju sadržaja i oglasa, omogućavanje značajki za društvene mreže i analizu prometa. Također dijelimo informacije o vašem korištenju naše web stranice s našim partnerima za društvene mreže, oglašavanje i analitiku, koji ih mogu kombinirati s drugim informacijama koje ste im pružili ili koje su prikupili tijekom vašeg korištenja njihovih usluga.

Politika privatnosti

Marketinški kolačići koriste se za praćenje posjetitelja na različitim web-stranicama. Cilj je prikazivati oglase koji su relevantni i zanimljivi pojedinom korisniku, čime postaju vrijedniji za izdavače i oglašivače trećih strana.
Pisma iz pustinje (hvalospjev sporosti)

Pisma iz pustinje (hvalospjev sporosti)

Michela Occhipinti 2010 88 min Italija

Kinoteka Zlatna Vrata 11 rujna, 2011 19:00

1-218

Pisma iz pustinje (hvalospjev sporosti) -Michela Occhipinti

Svijet trči. Hari hoda. Njegove iznošene cipele prelaze velike udaljenosti kroz pustinju kako bi dostavile poruke zatvorene u pismima ispisanima dragocjenim rukopisom, namijenjenima primateljima koji žive u udaljenim selima, zatvorenima u zaboravljenoj vremenskoj dimenziji, izvan suvremenog svijeta.
Pisma govore o ljubavima, vjenčanjima, uspjesima i smrtima. Ona koja donose vijest o smrti odmah su prepoznatljiva: na njima je desni kut omotnice poderan. Takva pisma Hari čita na kućnom pragu, a zatim ih kida na komadiće, jer loše vijesti treba uništiti, raspršiti, izbrisati zauvijek.
U svijetu u kojem je vrijeme luksuz, brzina sinonim za učinkovitost i civilizaciju, a ljudi komuniciraju pritiskom na tipke koje umnožavaju iste znakove, Harijeva je priča otok okamenjen u vremenu. To je povratak u doba kada je jedini način komunikacije bio list papira, pero i malo tinte. Kada su ljudi još znali čekati.
Povratak sporosti i prirodi – surovoj prirodi pustinje Thar.
Sve dok se u krajoliku ne pojave neobični metalni tornjevi, poput uljeza, koji će iz temelja promijeniti život malog sela…

Default avatar

Michela Occhipinti

Godine 2003. producirala je i snimila svoj prvi dokumentarni film: ¡Viva la Pepa! (Give Us Back the Constitution), o društvenoj krizi u Argentini. Film je prikazan na Romadocfestu 2005., Tekfestivalu 2006. (posebno priznanje žirija) te u sklopu programa Cinema for Rights, na Maori TV-u i na RAI-ju 1 u verziji od 30 minuta.
Između 2005. i 2007. režirala je različite reportaže o pitanjima imigracije za RAI 2. Godine 2008. snimila je Sei Uno Nero, neprofitni dokumentarni film o pokretanju radijske postaje za prevenciju AIDS-a i malarije u Malaviju.
Letters from the Desert (Eulogy to Slowness) njezin je prvi dugometražni dokumentarni film, sniman u Indiji od siječnja 2008. do travnja 2009., a dovršen u ožujku 2010. godine.